|
|
| < | kolovoz, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Na ovom blogu
pišem o konjima!!
Nadam se da ćete se zabaviti
čitajući moj blog!!!
Blog.hr
moj drugi blog
tajne pasa-super blog
love4dogs
Horse,my everthing
HORSES-THE BIGEST LOVE
Kl@mzY
konji//
Our destiny are horses...
šljiva-iva
EVO NAPIST ĆU I NEŠTO O SEBI:
Ime:Maša-pomalo je čudno
Godina:11
Rođena:29.12.
Živim u Novom Zagrebu
Volim
:konje,pse,komentare,normalne ljude........
Ne volim
:bezobrazne ljude,škrte,mahune......
OBIČNE SLIKICE
Black & White Take My Hand... Icons
Napokon!
Ja sam na moru pa nemam
baš vremena za kompjuter.
Ne znam šta da pišem više,
baš nemam ideja.
Paaaa,čitajte me i dalje i
veliki pozzzzzzz i sve to.
Komentirajte me još više
i više!!
Smatra se da je arapski konj izvor svih toplokrvnih pasmina konja. Također je osnovni temelj engleskog punokrvnjaka. To je potpuno čista konjska pasmina i također jedna od najstarijih.Romantični ARAPSKI KONJ smatra se najljepšim u konjskom svijetu. Malog je rasta i posjeduje nevjerojatnu brzinu koja se razvijala kroz povijest trčanja po pustinjskom pijesku. To je i razlog što Arapski konj, osim svojim egzotičnim izgledom, očarava na trkaćim natjecanjima svojom brzinom.
PORIJEKLO
Autohtona pasmina. Trke arapskih konja na arapskom poluotoku održavale su se najmanje 2000 godina prije Krista. O tome svedoče umjetnost i usmena predaja beduina koji se povijesno vezani uz 'pustinjskog konja'. Muslimanski osvajački pohodi su od sedmog stoljeća proširili dominatnu genetiku arapskog konja po tada poznatom svijetu. Zahvaljujući tome, arapski je konj postao temeljnim čimbenikom svajetskog konjarstva.
OSOBINE
Arapski se konj smatra najljepšim od svih konja. Svojom jedinstvenom građom i pojavom ostavlja nezaboravan dojam. To je izvanredno izdržljiv i otporan konj, po temperamentu vatren, no istovremeno nježan i psihički stabilan. Njegova snaga i izdržljivost daju mu prednost pred ostalim pasminama u disciplinama kao što su trke izdržljivosti . Iako nije brz kao englesi punokrvni konj ( koji je nastao na temelju arapskog konja ) postoje i trke arapskih konja, kao i anglo - arabera, koje imaju svoje poklonike po cijelom svijetu. Danas arapske konje drže konjari po cijelom svijetu, a najviše ih ima u SAD. Svaka zemlja ima zasebnu evidenciju, autoriziranu od World Arab Horse Organization (WAHO).
Kao što sam već spomenula arapski se konj koristo u uzgoju velikog broja pasmina. Kao potpuno konsolidirana pasmina koristi se za ispravljanje nedostataka i oplemenjivanje karakteristika mnogih pasmina još i danas.
P.S.MOŽDA JE OVO MOJ ZADNJI POST DO POČETKA ŠKOLSKE GODINE,ALI MOŽDA!!!
Izvorno uzgojno područje je Lipica u Sloveniji, a uzgoj se proširio na Hrvatsku, Austriju, Madžarsku, Bosnu i Hercegovinu, Rumunjsku, Vojvodinu, Srbiju, Crnu Goru, Italiju, Slovačku, Makedoniju, SAD i Dansku, a u manjem broju u još neke zemlje.
Gojidba lipicanske pasmine konja u nas predstavlja tradicionalni uzgoj koji je u svojem jednom dijelu izvorno naš (linija Tulipan), dakle ona je baštinjena pasmina. Lipicanski je konj nastao na bivšoj ergeli bečkog dvora u Lipici, na području Krasa. Ergela je osnovana 1580. godine zbog potreba bečkog dvora za lakšim tipom zaprežnog konja.
Uzgoj je u početku počivao na kobilama i pastusima španjolskog i napuljskog podrijetla, a s vremenom utjecaj na daljnju izgradnju pasmine imali su i ostali kvalitetni uzgoji onog doba u Europi. Rezultat toga jesu današnje linije i rodovi lipicanske pasmina konja. Osnivači linija, njihovi začetnici u XVIII. stoljeću jesu pastusi Convesano i Neapolitano napuljske pasmine, Favory i Maestoso kladrupske pasmine, te pastuh Pluto danske pasmine.
U XIX. st. stvara se nova linija pastuha Siglavy (arapski pastuh - začetnik linije). U to vrijeme također dolazi do stvaranja dviju zasebnih linija pastuha, hrvatske Tulipan i madžarske Incitato. U Hrvatskoj danas imamo 11 živućih rodova kobila: Traviata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Englanderina.
Oblik tijela je položeni četverokut. Glava je izrazito suha, s blago konveksnom linijom. Vrat je lijepo savijen, visoko nasađen što posljedično ima nizak i dug greben, slabo izražen. Leda su duga, cesto nešto spuštena, ali vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Prsni koš je dosta širok i dubok, a rebra zaobljena. Lopatica je duga i dobro položena, a podlaktica kratka izazivajući visok hod, akciju prednjih nogu, što je posebna odlika lipicanaca, a naslijeđena je od španjolskih konja. Noge su koščate i jake, zglobovi su vrlo dobro razvijeni, široki, čvrstih tetiva kao i kopita. Rep i griva imaju snažnu i gustu strukturu. Lipicanci su najčešće sive boje dlake, koja u dobi od 8 do 10 godina potpuno izbijeli. Karakterizira ga dobra ćud, velika poslušnost, sposobnost za dresuru, izvanredni hodovi te sigurnost. Prirodno je nadaren za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču), nadmašujući tako sve ostale pasmine konja koje nemaju andaluzijske krvi.
Prvobitno se uzgajao na teškom kraškom terenu i njemu se prilagodio, ali je isto tako pokazao da se može dobro prilagoditi i drugim terenima, prije svega ravničarskim. U Hrvatskoj je najviše utjecaja imao u Slavoniji jer je u ono vrijeme zadovoljavao tadašnje gospodarske potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi s malim zahtjevima za hranom.
U športskom smislu danas nije posebno interesantan zbog manjeg tjelesnog okvira, osim u zaprežnom športu, ali zato je izvanredan školski konj, te konj za vožnju i rekreativno jahanje. Na taj način pronalazi svoju gospodarsku opravdanost u uzgoju.
Prema matičnoj evidenciji HSC-a 2000. godine u Središnjem matičnom upisniku ukupno je upisano 535 grla svih dobnih kategorija. Kako se radi o tradicionalnoj pasmini u Hrvatskoj čiji se uzgoj proteze i na druge zemlje, smatramo da nije ugrožen, no s obzirom na njezin kulturološki značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite.
Očuvanje baštinjenih linija i rodova lipicanske pasmine konja provodi se kod nas putem državne ergele lipicanaca, odnosno udruga uzgajivača. Uzgoj je potrebno poticati putem novčanih poticaja te sam uzgoj - pasminu promovirati kao konja pogodnog za rekreativno jahanje, vožnju u zaprezi ili pak kao grlo za dresurno jahanje.
U Republici Hrvatskoj uzgoj je organiziran putem jedne ergele i više udruga: Državna ergela Đakovo, Konjogojstvena udruga Vallis Aurea, Konjogojska udruga Babina Greda, Udruga ratara i stočara Sikirevci, Konjogojska udruga Slavonija, Konjogojska udruga Đakovština, Konjogojska udruga Stari graničar.
KORAK
Korak je najsporiji konjski hod - neki ga nazivaju majkom svih tipova hoda.
Korak je četvorotaktni hod kod kojeg se noge dijagonalno smenjuju i jasno se čuje udarac svake noge o tlo [po redosledu - leva prednja, desna zadnja, desna prednja, leva zadnja] Po brzini razlikujemo skraćeni, srednji i brzi hod. Poželjno je da zadnja noga pri koraku padne za oko dve dužine kopita ispred prednje /to se uočava kod srednjeg i izduženog hoda/.
Stara izreka kaže: Onaj konj koji dobro korača, dobro i galopira. Možda za jahače početnike korak deluje pomalo dosadno i monotono, ali ova vrsta hoda mnogo otkriva o konju, konj koji ima dobre pokrete u koraku, koji deluje istrajno i uporno, taj je sasvim sigurno “jak” i u brzim hodovima. Korak treba da je pravilan i ritmičan - nepravilan korak je velika mana i može ukazati na nepravilnosti u exterijeru, kao i na slabo izvedenu obuku u slučaju najahanog konja.
KAS
Kas je brži, dvotaktni hod kod kojeg se noge kreću u paru - dijagonalno /lijeva prednja sa desnom zadnjom i desna prednja sa levom zadnjom/ Periodi kada se noge oslanjaju o tlo su kratki, a između njih postoji takozvana lebdeća faza, kada su sve četiri noge u vazudhu . U zavisnosti od brzine, tu takođe razlikujemo tri tipa - skraćeni srednji i brzi kas. Što se tiče trkčkih konja, u najbržem kasu se kreću konji kasačke rase. Treba spomeuti da, iako je kas prirodna vrsta koraka, kod kasačkih grla ona prelazi u neprirodnu - pošto konji u divljini nikada ne razvijaju velike brzine u kasu, vec skaču u galop [što je u kasačkim trkama zabranjeno i povlači za sobom diskvalifikaciju]
GALOP
Što se tiče galopa, on je najbrži konjski hod - četvorotaktni. Redosljed koraka je isti kao kod kentera samo što se u galopu zbog dužeg iskoraka srednji takt razdvaja u dva [prvo zemlju dodirne zadnja a potom prednja noga - a ne istovremeno, kao u kenteru]. U oba slučaja , postoji faza lebdenja, kada ni jedna noga ne dodiruje tlo. Korak konja se u velikome ispružuje, i time postaje brži ali uvijek zadržava odgovarajući ritam. Pošto se korak produžava, visina leđa se spušta i konj time djeluje mnogo manji, niži. U punom galopu konji dostižu velike brzine, oko 70km/h. U prirodnim slovima, galop služi kao sredstvo za bijeg od neprijatelja.
Shetland pony je konjić duge istorije, koji potiče sa istoimenog ostrva, skoro 200 km udaljenog severo od Škotske. Na ovom ostrvu vlada surova klima, uz neprestani hladan vetar i niske temperature. Mesto na kome je veoma siromašna vegetacija, bez ijednog drveta koji bi pružio malo zaklona, zaštite. Zemljište je plitko i kiselo, te rastu samo biljke koje nisu hranljive. Upravo zbog ovih surovih okolnosti je šetland poni postao tako izdržljiv i nezahtevan konjić niskog rasta.
Do polovine pretprošlog veka, šetland poni korišćen je kao zaprežni konj za vuču tereta, rudnicima, gde su često zbog loših uslova i stalne tame oslepili. Stanovnici ostrva su ga takođe koristili u poljoprivredi - konjima su prenosili morske alge, namenjene za đubrenje zemlje. Iako veoma niskog rasta, šetland je jedan od najotpornijih i najsnažnijih konjića, sposoban da tegli čak i dvostruko veći teret od sebe – što je tačno dva puta više od onog što jedan teretni konj može da uradi! Oko 1820. godine jedan poni je uradio neverovatnu stvar, ceo dan je na leđima nosio čoveka iste težine kao što je on sam, sveukupno oko 85 km.
Smatra se da su predaci šetlandskih ponija (pre oko 10.000 godina) stigli na ostrvo iz Skandinavije te da one vode poreklo od primitivnog tipa - tundra konja. I dan danas, šetland konje karakteriše široka nozdrva, u kojoj se vazduh malo ugreje pre dolaska u pluća (to je odlika severnih konja). 1870 je Lord Londondery, na ostrvima Bressay i Noss, osnovao ergele ovih konja i tako ih spasao od izumiranja.
U Severnoj Americi su veoma popularne poni kasačke trke za decu
Od početka prošlog veka, popularnost ovih simpatičnih konjića je rasla velikom brzinom. Danas, šetlandki poni je jedan od najomiljenijih "dečjih" rasa konja. Ona je postala popularna ne samo u Evropi već i u Australiji i Americi, gde su prilikom prvog izvoza poneli čak 75 konja, od kojih je u Americi i Kanadi ukrštanjem nastala takozvana rasa American Shetland, koji danas već u malo čemu liči na pretke. U razvijenijim zemljama se održavaju takozvane poni kasačke trke, za decu, buduće nade kasačkog sporta. Ovaj sport je veoma popularan, a glavni akter na njima jeste šetland poni!
Šetland poni je veoma dugovečna i zdrava rasa, nije retko da primerci ove rase žive i do 40 godina starosti, što je skoro dvostruko u odnosu na neke druge rase.
Šetland poni je veoma izdržljiv konjić, snažne građe. Hodovi su mu laki i izdašni. Veoma su sigurni i brzi na teškom, neravnom i stenovitom tlu. Griva i rep su mu veoma dugi i gusti, na čelu ima imaju jak čuperak – ovo su karakteristike od velikog značaja, jer su im pružali odbranu od surovog vremena. Imaju veoma lepu glavu - malu, ravog profila, kratkih ušiju i velkih inteligentnih čiju. Vrat im je pomalo savijen, veoma mišićav i u srazmeri sa telom. Poseduju širok stav prednjih nogu, te su im i grudi, sapi veoma široke. Leđa su mu kratka, ravna i veoma čvrsta. Noge u šetlanda su kratke, uz izražene i veoma snažne zglobove. Kosti nogu su veoma široke i jake. Kičice su kratke, ne strme a završavaju se u okruglim, tvrdim kopitama. Dlaka mu varira, iz glatke letnje u duge dvoslojne zimske, koja je štiti od vlage i hladnoće.
Što se tiče boje, šetlandi se javljaju u svim postojećim bojama, često se sreću vranci (kakvi su im bili preci), zatvoreno dorati i šareni, ređe alati i zekani. [o bojama i nayivima konja pisano je ovde i ovde] Pretežno su dobre naravi, umiljate i razigrane, jedino se kod starijih primeraka sreću tvrdoglavije i "zlobnije" jedinke. Visina ovih konja obično ne prelazi 100 cm, a neretko se javljaju i primerci ispod 80cm.
